Ukupno prikaza stranice

četvrtak, 15. prosinca 2011.

Život je buđenje, a snovi?

Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: "Što se to desilo s našim snovima?" Sanjamo život i svijet, al' ne sami... sanjamo jedno s drugim. Držimo se riječi, ako ne možemo djela, al' kao što rekoh ne svi...i tu dolazi onaj 'ja'. Budi čovjek, ako si bio... bez obzira na sve... i takav i ostani.


"You can sleep forever, but still you will be tired.
 You can stay as cold as stone, but still you won't find peace"
 (Anynimous)




Uz citate, (nikako ne idem bez njih) M.Selimović, prepoznajmo jedan od trenutka sna: 

"Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijeće o svakom prazniku, pisao sam pisma i žalbe, uvijek jednake, ne tužeći se čak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kući malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječit ću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir."


I nakon nekog vremena:  
"Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo? Ili je možda i ovo san, jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali, ne! 
- San je ono što se želi, a život je buđenje."


Zato najbolje : 
"Ne budit se iz sna, ni sutra, ni ikad. Bit će nam opet lijepo, zaboravi ono što znaš. Zaboravit ću i ja...vjeruj mi...
- ako mognem!"

ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Da trpimo sami ili dijelimo?

Da li da trpimo ili dijelimo? Sami ili s nekim? Odluka je naša. Odluka svakog pojedinca.
U malenom kutku svoje navlastitosti, čovjek sija, jedino kada ljubi. Maleni dio čovjekovog samozatajnog srca vazda voli, pa makar trpeći, ali voli. Jedino u trpljenju čovjek zaista spoznaje vrijednost ljubavi...
Ne pomaže onaj koji može, već onaj koji ima ljubavi. 
A ljubav je dosjetljiva! 

" Željela bi samo jedno: kad bi znoj sa tvoga čela, pao i na moje čelo; tvoji žuljevi da budu na mojim rukama; tvoja usamljenost da prijeđe i na mene; napuštenost skupa ćemo dijeliti; tvoja traženja potpomagat ću kao svoja; nadanja neka budu ista; ČEKANJE ZAJEDNIČKO.
Polovicu svoje boli uvijek odvoji za mene, znam da cijelu nikad nećeš dati jer i sam si spreman na trpljenje. I kad plačeš ni tada nisi sam, plače još netko.
Kidam se u ovoj razdvojenosti, daljini; ali znam: sve što je sada gorko - biti će slatko; svaka pobjeda biti će nova nagrada; kušnja - samo zato da vidimo koliko smo hrabri; žrtva - samo znak da ljubimo. Onaj tko ljubi, trpi, tko ne ljubi, taj ne trpi. Nije toliko gorka čaša trpljenja kad znamo da je pijemo za čašu ljubavi. Jedna bez druge nikad neće biti!"                                                                                        Citat iz knjige Đ.Zrakića

utorak, 29. studenoga 2011.

Ja zaista nemam mnogo

Ja zaista nemam mnogo da ti ponudim...
- par toplih zagrljaja,
- čistu dušu
- i jedno maleno, ali vjerno srce...

Imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo...već stara - ali se još osjeća miris mojih snova!
Nemam ja mnogo na dlanu... par suza, i jutarnju rosu kojom budim svoje lice, jedan osmjeh i oči pune nade.

Oni koji su nekad uspjeli vratiti osmijeh na lice na kome još ima 
tragova suza - znaju kako je to dobar osjećaj.
 (Unknown)

ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

Naše odluke, ili...odluke naše ljubavi?

Neke odluke se tiču samo nas, a neke utječu i na živote drugih ljudi. Svojim odlukama određujemo svoju sudbinu, bilo kao pojedinci, bilo kao narodi i nije nam sudbina ta koja će odrediti kakve će biti naše odluke.
Snagom svoga uma, ljubavlju svoga srca i odlučnošću svoje slobodne volje, određujemo svoj život na ovom svijetu, i tek onda, temeljem baš tih svojih odluka, određujemo i svoje mjesto. Trebamo biti hrabri, izuzetno hrabri. Jer ovo vrijeme teških odluka takvo što zahtijeva od nas. Kad se ne mognemo odlučiti kojim putem od dva slična krenuti, izaberimo onaj koji od nas zahtijeva više hrabrosti. I ljubavi. Tu ćemo sresti uspješne ljude, sretne. Oni su, znate, birali takav put. I sve drugo blijedi pred takvom odlukom. 
Ljubav je stvar osjećanja, a ne volje. Ne mogu voljeti zato što hoću, a još manje zato što moram, stoga je obavezna ljubav glupost. Emanuel Kant
Jako dobar isječak iz knjige Paula Coelha "Pobjednik ostaje sam", ide s posvetom, jednoj divnoj osobi, daleko fizički od mene, al' jako blizu srca, te glasi ovako: 
"Bio je to ambiciozan naum, naravno, ali bila je uvjerena da će joj upornost omogućiti da ga na koncu i ostvari. Trebalo je samo imati čistu dušu i ne gubiti iz vida četiri osnovne sile vodilje: ljubav, smrt, moć i vrijeme. Ne treba zaboraviti smrt jer bez nje je nemoguće razumijeti život, treba se boriti i neprestano rasti, i ne pasti u zamku moći koju donosi pobjeda, jer ta moć ništa ne vrijedi. Treba voljeti, da bi drugi nas voljeli. I na kraju, treba prihvatiti činjenicu da je naša duša trenutno zarobljena u mreži vremena koje nam daje prilike za uspjeh, ali i nameće ograničenja."

nedjelja, 20. studenoga 2011.

..jer želim da traješ!

Ne poznajem nikog ko toliko, kao ja, voli da se ljubi.
E, pa - da se upoznamo...

Jeo si nešto slatko?
Osim tebe, ništa. Zašto pitaš?

Ja bih još malo.
Zašto malo? Pa, malo po malo...

Znaš li gde me nisi poljubio?
Znam. Zašto?

Želim  da mi traješ...

Zavoljet ćeš me.
Pa, šta?
Pa, biće svašta.
Pa, neka bude.
Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

Nisam brinuo,
verovao sam u sebe –
znao sam da nema šta da zavoli. Al'...
Zavolela me. - by G.T.

subota, 19. studenoga 2011.

U korak s vremenom

Be the change you want to see. Gandhi
Negdje u jednom selu, živio je dječak – čoban, koji je živio s ocem. Nakon dužeg vremena odlučio je od putovati u svijet, da usput nešto zaradi i da vidi može li uspjeti u životu a da ne čuva ovce. Prije polaska otac mu je dao dvije koverte, jednu bijelu, jednu crvenu. I rekao mu: „Kad ti bude sve dobro i kad budeš sretan, otvori bijelu. A kad ti bude teško, i ne vidiš kraja neobičnim i teškim stvarima, otvori crvenu kovertu.“
I tako je on krenuo na put. Malo po malo, uslijedile su mnoge poteškoće… nedostatak novaca, ne uspijeva pronaći posao. Pristizale sve nevolje za nevoljom. I tako on tužan krenuo dalje. Potom se sjetio da mu je otac rekao, kad ti bude teško otvori crvenu kovertu..i on otvori. Izvadio je papir iz koverte, na kojem je pisalo: „Sine, i to će proći. Ne brini.“ Dječak je nastavio dalje, skromno, ali ustrajno. U sljedećem gradu gdje je stigao naišao je na nekog dobrog čovjeka.. Zaposlio se kod njega. Imao je dobru plaću. Ubrzo nakon toga pronašao djevojku. Oženio se, i sagradili kuću. Bio je sretan i sve mu je bilo u najboljem redu. Potom se nakon dužeg vremena, sjetio da je imao još jednu kovertu, bijelu. Otac mu je za nju rekao, otvori je kad te sreća bude htjela. I on je otvorio. U njoj se nalazio papirić na kojem je pisalo: „Sine, i to će proći. Al' ne brini.“

Svi bi mi trebali znati da vrijeme čini svoje… I da bez obzira da li imamo sreću u rukama ili ne… i kad smo sretni i zadovoljni, i kad nas muče poteškoće života i mislimo da se svijet ruši…uvijek imamo ovu poruku na raspolaganju. Jer tri put u životu imamo, tri puta nemamo!

Život je prepun čuda

 "Život je prepun čudesa. Jedno malo čudo biti će sasvim dovoljno 
da i naš život dobije smisao. 
A dobiti će, jer vrijeme je na našoj strani." by Ja :)
 
 
         Razgovor sa srcem - J. J. Zmaj 
Kakvi tebe, srce, tajni jadi lome, 
 Te me često moliš: Pokloni me kome!

 Ta u mojim gudma, pakost te ne slama,
 U vinu te kupam, leziš na pesmama.

 Na to meni srce: Dobro j' meni tudi,
 Al' bi vreme bilo da promenim grudi.

 Združiće se sreća, da me tamo prati
 Odakle ću tebi, novu sreću slati.

 Ta znaš li kad grli, svako zlato svoje, 
 Znaš kako te boli samovanje tvoje!

 Tako moje srce često mi se moli,
 A ja cu mu reći: Utoli,utoli!

 Znaš li gde na svetu, andjelsku priliku,
 Andjela po duši, Andjela po liku.

 Pune oči žara; puna usta slasti,
 Mirisava nedra, puna bujne strasti;

 Milo čedo, kome u pogledu piše
 Da ni samo ne zna, za čime uzdiše;

 Što bi znalo carne, ne sklapati oči
 Grleći, ljubeći, tri božije noći.

 A četvrte kad bi leglo da počiva,
 Molilo bi boga, da o meni sniva;

 Što bi osećalo, da ga ljubim jako,
 A ljubit me znalo, bar upolak tako;
 Što bi u radosti, sa mnom suze lilo,-
 Hej, koje bi moje, samo moje bilo.

 Tako ja mom srcu zborim vise puti
 A ono zadrhće, snuždi se - pa ćuti.

utorak, 8. studenoga 2011.

Odlučite se za ljubav, ne čekajte

                     Od svih istina najdublje su i najtrajnije istine srca. - by A.B.
Ljubav je otkrivanje sebe u drugima i užitak u tom prepoznavanju, zar ne? Ljubav i praštanje, sve izgubljeno vraćaju. Odluči se za ljubavj er su osjećaji varljivi. Osjećaji su kao valovi što se uzdižu i lome, te nitko na njima ne nalazi oslonca. Osjećaji su prolazni, i ukazuju nam put do ljubavi, a ljubav je vječna. Ljubav, ima posljednju riječ.











Kao što kaže Meša Selimović: "...želio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko želio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život.Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život."

utorak, 7. lipnja 2011.

Hrabrost poslije nesreće

"Trebamo odgojiti svoje srce, kako bi ono odgojilo nas."

Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako: "Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem."
I zaključio je: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa, ali baš ništa, ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."


nedjelja, 5. lipnja 2011.

Savjet

Postani poput djeteta:
jednostavan, spontan, radostan.
Ne budi kao bačva puna problema.
Jer, kadar si i nasmijati se, zar ne?
Pokušaj svaki dan iznova
voljeti ljude
koji su tu oko tebe.
Pokušaj u tišini
liječiti rane ljudima
koji plaču i koji su očajni.
Daruj od svoje ljubavi onima
koji su premalo voljeni.
Ti si divan.
Sreća drugih
i u tvojim je rukama!
(Phil Bosmans)

Provodimo vrijeme zajedno

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.
Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.
Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.
Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj "staviti" iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.
"Mi dajemo psima naše slobodno vrijeme, raspoloživo mjesto i višak ljubavi. Zauzvrat, psi nam daju sebe cijele - to je najbolja pogodba koju je čovjek ikada sklopio."
          M.Facklam
Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

utorak, 31. svibnja 2011.

Voljeti sebe

"Najdublji sloj našega srca je naš izvorni sloj, onaj u kojem možemo osjetiti svoju Dušu. I taj je sloj svačijeg srca apsolutno čist. Tu ničije srce nije nimalo prljavo, ni bolno ni žalosno. Što god učinili sa svojim životom, ovaj sloj naše ljubavnosti uvijek će biti dio nas.. Srednji sloj nam otvara koliko smo temeljne dobronamjernosti, iskrenosti i želje za pomaganjem bez trgovanja zadržali u sebi; nasuprot bijesu, ogorčenosti, mržnji, zavisti i svim ostalim momentima koji nas nimalo ne uzvisuju. Kod većine ljudi i taj je sloj više čist nego zamagljen. On nam otkriva i koliko imamo volje za Sobom. Površinski sloj je najčešće ispunjen tugom i žalošću, a što mislite zašto je najčešće ispunjen tugom i žalošću? Zato što je to sloj koji nam pokazuje koliko smo sretni s ovim što imamo, koliko smo uspjeli otkrili sebe, koliko uspjevamo osjetiti izvorni sloj, odnosno sebe. A to, na žalost, uspjeva malom broju ljudi. No, vrijeme je da to malo promijenimo, zar ne???"                  
  (Bruno Šimleša)



"Kad počneš voljeti sebe, voljeti ćeš i ono što radiš, odnosno, radit ćeš ono što voliš!!"

petak, 29. travnja 2011.

Nadiđite vrijeme, čitajte!

Čitajte i čuvajte svoje knjige. One će govoriti umjesto nas. One će pamtiti umjesto nas. One su to što nam vrijeme ne može uzeti... Kao ljudi, rasuti smo s jednog kraja na drugi kraj svijeta. Jednog dana prijeti nam zaborav. Nećemo znati tko smo, ni tko su nam rođaci, kojeg su koljena oni koje volimo i koje smo trebali pamtiti. Čitajte, negdje ćemo pronaći putokaz...ili pak ostaviti trag na koji vrijeme neće smoći snage obrisati ga.
Knjiga nije samo prijatelj, ona vam nalazi prijatelje. Kad posjedujete knjigu umom i duhom, obogaćeni ste. Ali kad je proslijedite dalje, obogaćeni ste trostruko. (Henry Miller)

 Omiljeni stih:
"Možda nas ljubav postara prije vremena i pomladi kada je mladost već iza nas. Ali kako se sjećati tih trenutaka? Zato sam i pisala, da bih tugu pretvorila u čežnju, a samoću u uspomene. Da bih, nakon što je ispričam sebi, mogla zavitlati ovu priču u rijeku..." 
Na obali rijeke Piedre sjela sam i plakala - P.C.

nedjelja, 17. travnja 2011.

Be patient it's the hardest thing!


If I fail, I try again, and again, and again... 
If you fail are you going to try again? 

Please... watch this!



The human spirit can handle much more than we realize. It matters how you are going to finish. Are you going to finish strong???

The challenges  in our lives are there to strengthen our convictions! They are not there to run us over. Be patient it's the hardest thing.

četvrtak, 7. travnja 2011.

Podrška :)

ŠTO UOPĆE ZNAČI PODRŠKA?

Mnogima je to siguran oslonac u životu koji im pruža obitelj, supružnik, institucija u kojoj rade ili prijatelji. U intervjuima uspješnih ili poznatih ljudi često nailazimo na izjave poput: „…cijelo vrijeme imala sam muževu podršku, od samoga početka obitelj je stajala uz mene, prijatelji i poslodavac nikada nisu posumnjali u moju ideju i moj uspjeh i slično...“
Naići na takve izjave vrlo je ohrabrujuće i poticajno. No jesu li sve podrške koje su tako izrečene i uistinu ostvarene podrške. U današnje vrijeme pojam "podržati" zauzima visoko mjesto prioriteta u izražavanju kvalitete osobnog uspjeha. To je samo znak da u svakom radu ne sudjelujemo sami, već da pokraj sebe imamo jako dobre ljude koji nam pomažu u najzahtjevnijim trenucima.


“I’ve learned that every day you should reach out and touch someone. People love a warm hug, or just a friendly pat on the back.”
                                                 Maya Angelou



ZAŠTO NAM JE PODRŠKA VAŽNA?

Riječ podrška znači pomaganje nečijih nastojanja, rada, djelovanja ideja... Podršku bismo mogli upotpuniti empatijom. Empatija je sposobnost razumjeti stanje i poteškoće drugoga, stvari promotriti iz "njegovih cipela", jer bez prave empatije nema prave i kvalitetne podrške zato što samo empatijom možemo doprijeti do stanja i situacija u kojima se druga osoba nalazi, možemo je razumjeti i nastojati joj pomoći.

U čemu i kako drugome pomoći? Mnogi misle da će svojim izjavama pa čak pretjeranom brižnošću pomoći nekome, ne pitajući se što zapravo tome drugome treba.
Podrška može biti oslonac, podržavanje onih vrijednosti i motiva koje neka osoba ima i na kojima želi raditi, a mi kao "podrška" na to pazimo da se ne odvoji od svojih ciljeva i zadaća, ideja i rada na određenome sadržaju.
Ako želimo istinski podržati nešto ili nekoga, tada se moramo temeljito zanimati za sadržaj i metodologiju rada osobe koju podržavamo u nečemu i s njom iskreno i dobronamjerno razgovarati kako bismo doznali kakva joj je pomoć, odnosno podrška potrebna. Česti su primjeri u obiteljima gdje jedan od članova ima mogućnost napredovanja u karijeri. U tim situacijama obiteljski se život potpuno reorganizira. Dolazi do promjena koje se trebaju prihvatiti i izdržati.
Podrška je jedan oblik pomoći, nesebičnog pomaganja, usluživanja i nastojanja da osobi kojoj jesmo podrška, ugodimo i pomognemo na onaj način koji je njoj potreban i važan, a ne onako kako mi mislimo da bismo joj trebali pomoći. Podrška se očituje djelima, iskrenom ljubavlju  i pažnjom prema osobi kojoj je ona potrebna.
Podrška može biti moralna, stručna, radna, novčana (materijalna) i duhovna. Također, podrška se treba na nečemu temeljiti, prije svega na razumnoj dobronamjernosti i dobroj volji onoga tko je podrška drugome.
Mi svojom dobrotom i svojim sredstvima pomažemo osobi koja želi raditi, što izgleda jednostavno. No dobrota i ljubav dva su neizbježna čimbenika na kojima se temelji takva podrška. Podržati nekoga ne možemo ako prema toj osobi ne osjećamo iskreno poštovanje i povjerenje. Često su podršci velike smetnje zavist i ljubomora, koje se mogu pojaviti u kolektivima, brakovima ili obiteljima. Strah od toga tko će biti bolji, tko će više znati, tko će imati bolji položaj, često je neugodna sjena koja prati osobu u napredovanju. Uvijek se pojavi neki oblik ometanja; to može biti zasićenje radom ili učenjem, gubitak smisla, osjećaj izgubljenog kompasa, pad entuzijazma i drugo. Zato su potrebni ljudi od duhovne snage koji mogu pomagati pri duhovnom oporavku i snaženju.
Podrška je dakle ona pozitivna i konstruktivna energija koja omogućuje drugima da se razvijaju i postižu uspjehe. Bez naklonosti svoje bliže okoline, teško da itko može uspjeti u svoj svojoj punini. Zato, kao što je vidljivo, podrška je potrebna svakom čovjeku. Ne možemo baš sve obaviti sami, iako nam se to tako katkad čini pa sebi sebično pripisujemo zasluge koje bi ipak trebalo podijeliti s našim podupirateljima, jer mnogi nam od njih pomažu i s nama surađuju, a da toga nismo svjesni. Oni nas podupiru da ne odustanemo i da ne oslabimo u svojim motivima.
Odmah je dobro reći da bez podrške mnogi ne bi uspjeli u ostvarenju svojih planova kao što mnogi upravo zbog tih razloga i nisu uspjeli. Zato je podrška bitna u svakom razvoju, u svakom napredovanju i uopće u radu i življenju.

Kada je riječ o bilo kakvom novom projektu ili napredovanju koji se tiče i obitelji, tada je odgovornost svih članova veća i mora biti transparentna svima. Ako je to potrebno, poželjno je načiniti i reorganizaciju, preustroj dotadašnjeg načina življenja. Cijela obitelj ili zajednica moraju težiti istom cilju zato što to donosi određeni krajnji rezultat koji je važan svima, a ne samo osobi koja se odlučila na određeni iskorak. No, snaga podrške katkad i uza svu dobru namjeru zna oslabjeti i klonuti i to se osjeti kao nestrpljivost, nervoza, predbacivanje, odmjeravanje koliko se tko daje u nekom projektu, kolike su žrtve, koji je prag tolerancije i izdržljivosti. Sve su to poteškoće s kojima se susreću ljudi, obitelji, partneri gdje jedan od njih radi na nečemu što zahtijeva vrijeme, odricanje, strpljenje i veliko razumijevanje.

Zaista, gdje je prag tolerancije i izdržljivosti?

Osoba kojoj je podrška potrebna treba pamtiti sva dobra djela i treba nastojati, uvijek kada je to moguće, uslužiti i pomoći onima koji su nesebično sebe davali. Preko takvih vrijednosti ne smije se prijeći šutke i smatrati ih normalnima i da se podrazumijevaju. Svi katkad klonu i izgube strpljenje, ali obnavljanje energije mora biti obostrano.

Kako ustrajati?
Dogovor o uzajamnoj pomoći ili podršci treba neprestano osvježavati i obnavljati. Život nas zna povući u neke nove izazove i neprimjetno se odvajamo od danih dogovora. Zato, kada je riječ o bilo kakvom novom projektu ili napredovanju koji se tiče i obitelji, tada je odgovornost svih članova veća i mora biti transparentna svima. 
Strpljenje je moć. S vremenom i strpljenjem i dudov list postaje svila. ♥

Cijela obitelj ili zajednica moraju težiti istom cilju zato što to donosi određeni krajnji rezultat koji je važan svima, a ne samo osobi koja se odlučila na određeni iskorak. Pritom svi trebaju u tome ravnomjerno sudjelovati i biti podrška. A kada dođe do zasićenja i do izmaka snaga, što se često zna dogoditi, svi zajedno trebaju ponovno obnavljati svoje snage, dobrotu i razumijevanje. Posebno je važno nagraditi zalaganje i trud drugoga te dobro obnavljati vrijednosti koje cijenimo jedni kod drugih i davati do znanja da ih zapažamo i da o njima razmišljamo.

Bez podrške i ljubavi nama bližnjih i dobrih ljudi ne bismo mogli živjeti i opstati. Zato treba cijeniti svaku nesebičnu gestu i trud i biti zahvalan!

ponedjeljak, 28. ožujka 2011.

"Žena i ptica"

Pisac koji me uvijek inspirira je Paulo Coelho... zato s Vama želim podjeliti jedan jako zanimljiv odlomak iz njegove knjige "Jedanaest minuta".


Glasi ovako:
"Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu. No tada je pomislila: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! Žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.


Osjetila se osamljenom. I pomislila: Napravit ću klopku. Slijedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići. Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se slijedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Sloboda za kojom tragamo je sloboda da koristimo naš vlastiti um i
tijelo, da živimo svoj vlastiti život, umjesto život koji pripada
sustavu uvjerenja. (Don Miguel Ruiz)


Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile : pa ti imaš sve. No došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
 
Jednog lijepoga dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima. Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo. Bez ptice i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. "Zašto si došla?" - upita je žena. "Da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom.", - odgovorila je smrt. "Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovno pronašla"."

srijeda, 23. ožujka 2011.

Ako vam djeluje da je sve u redu - nešto vam je promaklo!

Naučila sam…
Najbolji školski sat je sjediti na podu ispred nogu starije osobe.
Naučila sam…
Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučila sam…
Kada mi samo jedna osoba kaže ''uljepšala si mi dan''… onda je moj dan nešto sasvim drugo. :-)
Naučila sam…
Da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju - probajte,
Naučila sam…
Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučila sam…
Da nikada ne smiješ reći ne poklonu od djeteta.
Naučila sam…
Da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučila sam…
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtjeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučila sam…
Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Naučila sam…
Da su najjednostavnije šetnje u ljetnjim večerima s mojim ocem, dok sam bila dijete, učinile za mene čudo kada sam odrasla.
Naučila sam…
Da je život kao rola toaletnog papira – što je bliže kraju, brže ide.
Naučila sam…
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo. Da se novcem ne mogu kupiti čast i  stalež.
Naučila sam…
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučila sam…
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.
Naučila sam…
Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu?
Naučila sam…
Da činjenice, ako ih ignoriram  ili izbjegavam, ne mijenjam.
Naučila sam…
Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučila sam…
Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmijehom. - istina!
Naučila sam…
Da niko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega. :-)))
Naučila sam…
Da je život tvrd i zahtjevan, ali da sam ja žilavija i izdržljivija.
Naučila sam…
Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučila sam…
Kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučila sam…
Da treba razdavati riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti. :-D
Naučila sam…
Da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučila sam…
Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati šta ću napraviti u vezi toga.
Naučila sam…
Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šacicom, zarobljen doživotno.
Naučila sam…
Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučila sam…
Da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga neko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučila sam…
Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti...


"The art of life is to show your hand." - E.V. Lucas

Život je kao partija karata u kojoj se svaki igrač trudi da što bolje odigra s kartama koje su mu podijeljene. Onaj koji odbije da igra s kartama koje mu sleduju, već traži neke za koje smatra da ih zaslužuje, osuđen je da propadne u životu. Nas niko nije pitao želimo li da igramo. Tu nema izbora, svi u tome učestvuju.Na nama je da odlučimo kako i koliko truda da uložimo...

četvrtak, 17. ožujka 2011.

Zagrljaji...

Čudno je što sve zagrljaj može učiniti, zagrljaj te može oraspoložiti, može reći koliko nekoga voliš, i koliko si tužan kad ga na put pratiš. Zagrljaj znači dobrodošlicu, i radost što nekog vidiš ili pitanje "gdje si bio?" Zagrljaj može ublažiti dječju tugu, i poslije kiše donijeti dugu. 

Nema sumnje u snagu zagrljaja, bez njega nema postojanja. Zagrljaj oduševljava, grije, i prenosi poruke, zato nam je Bog i stvorio ruke. Zagrljaji su pravi užitak mamama i tatama, slatki su braći i sestrama; a najdraži rođacima – bit će, draži su no vrtno cvijeće. Ne bojte se da će ih ponestati, što više dajete, to više primate. Stoga pružite ruke i znajte, već danas nekom treba zagrljaj!

utorak, 15. ožujka 2011.

S kim se držiš za ruke?


The secret of a good life is to have the right
loyalties, and hold them in the right
scale of values.
N.Tomas


Uvijek se veselim nevinim, veselim i slatkim pogledima djece. 
Najveće su blago i uvijek nas mogu razveseliti na bilo koji način… kad sam već kod djece, ja ih obožavam… imam svoje predivne nećakinje, koje me uvijek razvesele… kad sam već počela pisati o njima evo da nešto poučno i spomenem svima.

Po običaju, kada se djeca igraju na pješčanim plažama, ljeti, grade kule od pijeska ili neke druge oblike. Ulože mnogo truda, vremena i strpljenja za pojedine oblike. Sljedeći dan kada dođu, te pješčane oblike ne nađu u onakvim oblicima kakve su ih napravili, ili ih uopće na nađu. Vjetar i valovi čine svoje. Tako sam prošlo ljeto bila sa svojim nećakinjama i gradile smo kule od pijeska. Slijedeći dan, ne bi našle baš ništa. I krenule smo ispočetka. U prvi mah, mislila sam kako će djeca biti tužna zbog uništene kule. A dobila sam nešto sasvim suprotno od njih. Smijući se , uzele su se za ručice i nastavile tapkati nogama po tom pijesku...

Dječica nas uvijek nauče neke od životnih lekcija. Sve naše što stvaramo s puno uloženog truda, strpljenja i vjere u to, je stvoreno u pijesku. Jedino odnosi s ljudima ostaju trajni. Sve ostalo, prije ili kasnije prolazi. Sve ono što smo gradili s toliko truda. A ako se to dogodi i kad se dogodi, moći će se smijati samo oni koji se imaju s kim držati za ruke…

subota, 12. ožujka 2011.

Kamenje - pijesak

Jedna zanimljiva pričica koja me se dojmila te bi je podijelila s ostalim dragim ljudima. Pretpostavljam da je većina negdje čula, možda neki i nisu… Mogu samo reći da je jako poučna i zanimljiva.

Tijekom svoga razrednog sata učitelj je pričao svojim đacima o važnostima života. Imao je nekoliko različitih predmeta oko sebe. Kako bi pojasnio učenicima o čemu se radi, uzeo je jednu od dubljih posuda te je počeo slagati oveće kamenje. Složio je punu posudu kamenjima. Nakon toga upitao je učenike: „Što mislite da li je ova posuda puna?“ Dobio je odgovor kao što je i očekivao, rekli su da je posuda puna. Potom je počeo nasipati šljunak (pijesak) u istu posudu. Malo je protresao posudu i popunio prostor između velikih kamenja. Te je upitao isto. Odgovor je bio isti. Učitelj nastavi po svome, uze sitni pijesak te popuni sve ostale moguće šupljine u posudi. Nakon što je dobio punu posudu, kaže: „Zamislite djeco, da je ovo vaš život. Kamenje neka predstavlja važne stvari vašega života – vašu porodicu, partnera, vaše zdravlje, vašu djecu… Šljunak neka predstavlja sve druge potrebne stvari koje su važne – kao što je posao, kuća, auto… Sitni pijesak neka predstavlja sve ostalo – sitnice. Znači, ako stavite prvo sitni pijesak, za kamenje veliko i šljunak uopće neće biti mjesta. Isto tako važi u životu, budete li sve vrijeme trošili na sitnice, na manje važne stvari, nećete imati prostora za ono što vam je važno…“

Svatko pouku može izvući na svoj način... ali očito 

If you surrender to the wind, you can ride it...
je da je učitelj u potpunosti u pravu. Obratimo pažnju na one stvari koje su nam ključne u životu, i pomalo ih slažimo. Nađimo vremena za djecu, igrajmo se s njima… isto nađimo vremena za sebe, za naše zdravlje… Iznenadimo nama dragu osobu… za sve ostalo uvijek ćemo imati vremana – za posao, vremena za počistiti dom, za pozvati prijatelje na večeru… itd. Bitno je da se pobrinemo za ono važno, za kamenje. Postavimo svi svoje prioritete…sve ostalo je pijesak – on će uvijek popuniti one šupljine između velikih kamenja!

srijeda, 9. ožujka 2011.

Zlatni ljudi

Zlatni ljudi, što mislite jesu li zaista zlatni...?
Malo ih je, i teško se nađu... ne da ih ne može naći samo pojedinac, nego svi mi...rijetki su koji ih nađu...(ja sam među tim rijetkima, al' ja imam zlatnu ženu... svoju sestru...)

ALI NAĐU IH, IMA IH... TI LJUDI NISU OD ZLATA, AL' ZLATNI SU SRCEM... :-))) vjerujte mi, uvijek ima dobrih ljudi...kojima ajmo reći srebro nikada ne tamni, na kojima zlato toplije sjaji, i koji znaju odgovore na sva naša pitanja  kako god teška ona bila.

Njih možemo pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možemo pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možemo razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što smo ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možemo pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo
tako svadljivima ili tužnima… Zašto sanjamo? Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše? Pa opet grade ispočetka?

Ne vjerujete? Probajte vjerovati :-))))

I osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto? Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.

U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.  Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima...



Potražite zlatne ljude, osvrnite se, tu su, oko nas... 

utorak, 8. ožujka 2011.

Zašto odgađamo?!

Zašto sami sebi uskraćujemo ono što želimo i do čega nam je jako stalo? Razmislimo..
-Možda zato što često nismo svjesni nevidljivih skretnica koje nas odvlače od cilja. Nastojmo ih prepoznati i okrenuti u svoju korist.

Kako prestati odgađati?
Neke važne ciljeve stalno pomičemo na svojoj listi, sutra ćemo, sutra ćemo i sutra ćemo... Važni su nam i znamo da ih možemo ostvariti, kad bismo samo pronašli vrijeme za njih. Pri tome nismo ni svjesni da zapravo odgađamo osjećaj sreće i zadovoljstva za kojim žudimo. Ne samo ja, već mnogi u sličnim situacijama.
I dok još nekako možemo shvatiti zašto odgađamo zadatke koje nam je postavio netko drugi (na primjer, šef, roditelji, rodbina...) – no, zašto odgađamo ono što želimo i do čega nam je jako stalo?

Čime skrećemo pažnju?
Zamislite da ste postavili cilj (recimo, konačno početi učiti mikroekonomiju :-)) i spremni ste krenuti.
Tada zaključite da ćete sigurno bolje učiti ako prvo pospremite sobu jer čistoća će dobro utjecati na vašu koncentraciju. Kad ste to završili, ogladnjeli ste. Krećete do frižidera i pripremite si sendvić. Kad ste konačno sjeli za radni stol, padne vam na pamet da ćete lakše savladati nove riječi ako ih ispisujete na papire u boji. A po njih treba otići u papirnicu, itd. Možda je ipak najbolje da danas sve pripremite, a zatim sutra prionete na učenje, nakon što odvedete mačka veterinaru, ispečete sestrični rođendansku tortu i presadite cvijeće u veću teglu. Onda vas nazove mama, pa obećate da ćete joj sutra pomoći okrečiti hodnik.

Znamo biti vrlo kreativni u pronalaženju obrazloženja i vrlo lako smišljamo razloge zbog kojih nešto nismo učinili. Sve si tako dobro objasnimo da ubrzo sami sebe uvjerimo da ne može drukčije. Katkad idemo tako daleko da povjerujemo da taj cilj zapravo i nije nešto do čega nam je stalo.No, mali glasić iznutra nikako da se smiri! "Želim učiti mikroekonomiju!", uporno ponavlja.. Što mislite, ima li pomoći?
-Rješenje se nalazi u nama samima.

Najčešće to zamišljamo kao proces, koji je možda dosadan, izazovan, nismo sigurni ni znamo li... To izaziva loš osjećaj koji želimo odgoditi. U tim trenucima naše želje i ciljevi potpuno su izvan našeg fokusa i samo tražimo nešto što će odgoditi taj loš osjećaj. - ISTINA!

Osjetite svoj cilj!!! 
Zamislite sad da ste uspješno završili ono što ste započeli.
 • Što vam je to donijelo? Kako se osjećate?
 • Što je još moguće za vas sad kad ste to završili? Kakav to osjećaj izaziva? I kako to osjećate u svom tijelu? Što vidite i čujete oko sebe? Što si govorite?
 • Osjetite taj osjećaj u potpunosti! - Zadržite osjećaj postignuća u tijelu i vratite se u trenutak "skretanja".

Odaberite novi način!!!
Zamislite da ponovno vidite, čujte ili dodirnete isto, ali sad s osjećajem postignuća u vama. Što sad odlučujete???
Sad, kad znate kakav osjećaj donosi obavljanje tog posla, želite li još odgađati zadovoljstvo?
I sad, kad s tim osjećajem možete prionuti i jednostavno to učiniti, što bi vas moglo spriječiti? S koliko energije svladavate prepreke prema zadovoljstvu?

Zapamtite osjećaj zadovoljstva koji vam donosi ostvarenje. Kad se sljedeći put nađete u prilici, jednostavno odgodite odgađanje, budite svoji, budite hrabri, budite genijalni!


Kao što i Ivančić u svojoj knjizi "Tako je malo potrebno", navodi:

"Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti ići vlastitim putem, 
ne slušajući što svijet priča. 
Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti ISKOPATI VLASTITE TALENTE, 
i s njima graditi i raditi ne pitajući se što drugi o njima misle!"
 

ponedjeljak, 7. ožujka 2011.

Što je život !?

Život je prilika – iskusi je,
Život je ljepota – divi joj se,
Život je san – ostvari ga,
Život je izazov – suoči se s njim,
Život je zadatak – izvršavaj ga,
Život je igra – igraj se,
Život je dragocjen – njeguj ga,
Život je bogatstvo – čuvaj ga,
Život je ljubav – uživaj u njoj,
Život je tajna – pronikni je,
Život je obećanje – ispuni ga,
Život je tuga - prebrodi je,
Život je himna – pjevaj je,
Život je borba – prihvati je,
Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac,
Život je avantura – usudi se,
Život je sreća – zasluži je...

nedjelja, 6. ožujka 2011.

Suputnik vremena - čovjek

Psihološki gledano, što je za čovjeka vrijeme? Jedno ustrajno sjećanje (radosno ili bolno) ako se odnosi na prošlost. Očekivanje (s nadom ili strahom) ako se odnosi na budućnost. A što je vrijeme u sadašnjici? Blago koje nam izmiče, neponovljiv trenutak koji nastojimo zadržati i uživati kad nam je ugodan ili ga se što prije riješiti kad je neugodan. Neki ne znaju što će s vremenom, a nekima ga nije nikada dosta. Nije teško pogoditi tko su jedni, a tko drugi...

Subjektivno doživljavanje vremena prati čovjeka kroz cijeli život, mijenjajući njegove nazore, spoznaje, uvjerenja, navike pa čak i narav i značaj.

Zanimljivo je pogledati kako pojedini narodi doživljuju i sukladno tome verbalno izriču svoje životno vrijeme. Kao primjer uzmimo životnu dob i starost. Mi npr. kažemo: "Imam 70 godina." Mi dakle svoje vrijeme "imamo", kao da smo njegovi vlasnici. Francuzi i Talijani isto tako: "J'ai soixante-dix ans", odnosno: "Ho settanta anni." Englezi se poistovjećuju s vremenom: "I am seventy" (izbjegavaju pridjev "old"). Nijemci ga ne izbjegavaju: "Ich bin siebzig Jahre alt." Svoje opstojanje primaju kao starenje. Zajedno s vremenom i ljudi su stara i potrošna roba. Blaženi oni narodi koji mogu živjeti i biti sretni u svojoj vremenskoj nevinosti. Oni su u stanju živjeti bezbrižno, bez jurnjave, buke i žurbe industrijaliziranih i civiliziranih zemalja. Kako bi bilo lijepo kad bi se događalo "sve u svoje vrijeme", kad bismo mogli uvijek držati "korak s vremenom", kad se od njega nikada ne bismo "dali pregaziti", kad bismo uvijek mogli biti "gospodari vremena", pa mu mogli i "prkositi". Ovakva manipulacija vremenom moguća je tek u mašti i u govoru. U stvarnosti, na žalost, i u gramatici i u životu postoje i "složena vremena" i "teška" i"mutna" i "olovna" i "nepravilna" vremena. K tomu još postoje i nevremena, zlovremena i šok-vremena. Čak i antivrijeme, ako je vjerovati znanstvenim hipotezama.

No ako je u pitanju naša zrelost, vrijeme se s nama okrutno poigralo. Matoš je s tim u vezi duhovito primijetio: "Najveća mana zrelosti je - zrelost, tj. nesposobnost daljeg razvoja." Kad je riječ o ljudskom biću, za nj je važnija duševna nego tjelesna zrelost. Tek onda kad je ljudski duh stigao do pune umne, čuvstvene i konačne rascvalosti, možemo govoriti o ljudskoj zrelosti. Dok nije stekao logični način rasuđivanja, dok nije postigao psihičku i emotivnu ravnotežu, dok nije zauzeo pravilan stav prema okolnoj realnosti, dok nije sposoban rješavati tekuće probleme te dok nije u stanju mlađe odgajati, a s jednakima surađivati, daleko je od prave zrelosti. Ovo posljednje je od posebne važnosti za društvo, a mislimo na razumijevanje, komuniciranje i suradnju s ljudima svoje okoline.

I tako uvijek dolazimo do ljudske ograničenosti, stalno zapinjemo o neke međe i granice. Kao ograničena bića podložni smo i faktoru vremena. Ono, i samo vremenito, ulazi u vremeniti posjed svoga vremenitog suputnika – čovjeka…
In good times and bad times, I'll be on your side for ever more...that's what friends are for.