Potrebno je vrijeme

Potrebno je vrijeme, da spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.
Potrebno je vrijeme da saznaš, da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe
ne mora biti sigurnost za cijeli život.
Potrebno je vrijeme da uvidiš, da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
Potrebno je vrijeme da se suočiš sa svim svojim porazima, uzdignutog čela i smijelog pogleda, jak/a kao gorostas.
Potrebno je vrijeme da shvatiš, da se putevi baš danas grade, zato što je zemlja baš sutra nesigurna za gradnju.
Potrebno je vrijeme da shvatiš, da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
I baš zato, posadi SADA cvijeće u bašti svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.
Na kraju ćeš da vidiš:
Da možeš da ozdraviš,
Da si zaista uporan,
Da si prirodno jak,
Da si voljen.

Raskršće

Na svakom raskršću donosiš odluku kojim ćeš putem. Svaki put je mogućnost.

Putevi su različiti; na početku se mogu činiti lagani, a ispadnu puno teži. Ili obratno: na početku vidiš teži put, ali ipak u jednom trenutku shvatiš da je to bio najbolji put za tebe. Ili izabereš lakši i on se pokaže savršen za tebe. Kako god okreneš zahtijeva da donosiš odluke i koračaš.

Kako izabrati pravi put?
Kako donijeti pravu odluku?

Staneš na raskršće i umiriš se, te pogledaš sve mogućnosti koje su ispred tebe. Svaki put je poseban na svoj način. Upitaš se što istinski želiš. Upitaš svoje srce što želi. Upitaš se: "Kad bih znao da nema šanse da ne uspijem, što bih učinio?".

- Jednostavno pustite da dođe odgovor.


„Moj život se ovdje dijelio, na ono što je bilo i na ono što ne znam što će biti. Čekao sam u zasjedi, kao lovac, pažljiv i strpljiv, ali nisam bio siguran da li i mene ne čeka zasjeda, da neću i ja biti ulovljen. Drug pored mene, umirio bi mi jezu zbog nečujnog koraka koji mi šalje sudbina. Bilo je strave u tom osjećanju mraka i tajne iza svega što ne vidim, tajne što će se meni otkriti, ali i tihog likovanja što će se desiti ono što čekam, što sam ja izabran da budem izvršilac volje jače od moje. Ali ja nisam oruđe samo, ni tuđa ruka; a nisam kamen, ni drvo; čovjek sam, i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od želje, ili da me ne raznese najedrala mržnja, kao zrelo sjeme opnu u kojoj raste.“
Meša Selimović