Suputnik vremena - čovjek

Psihološki gledano, što je za čovjeka vrijeme? Jedno ustrajno sjećanje (radosno ili bolno) ako se odnosi na prošlost. Očekivanje (s nadom ili strahom) ako se odnosi na budućnost. A što je vrijeme u sadašnjici? Blago koje nam izmiče, neponovljiv trenutak koji nastojimo zadržati i uživati kad nam je ugodan ili ga se što prije riješiti kad je neugodan. Neki ne znaju što će s vremenom, a nekima ga nije nikada dosta. Nije teško pogoditi tko su jedni, a tko drugi...

Subjektivno doživljavanje vremena prati čovjeka kroz cijeli život, mijenjajući njegove nazore, spoznaje, uvjerenja, navike pa čak i narav i značaj.

Zanimljivo je pogledati kako pojedini narodi doživljuju i sukladno tome verbalno izriču svoje životno vrijeme. Kao primjer uzmimo životnu dob i starost. Mi npr. kažemo: "Imam 70 godina." Mi dakle svoje vrijeme "imamo", kao da smo njegovi vlasnici. Francuzi i Talijani isto tako: "J'ai soixante-dix ans", odnosno: "Ho settanta anni." Englezi se poistovjećuju s vremenom: "I am seventy" (izbjegavaju pridjev "old"). Nijemci ga ne izbjegavaju: "Ich bin siebzig Jahre alt." Svoje opstojanje primaju kao starenje. Zajedno s vremenom i ljudi su stara i potrošna roba. Blaženi oni narodi koji mogu živjeti i biti sretni u svojoj vremenskoj nevinosti. Oni su u stanju živjeti bezbrižno, bez jurnjave, buke i žurbe industrijaliziranih i civiliziranih zemalja. Kako bi bilo lijepo kad bi se događalo "sve u svoje vrijeme", kad bismo mogli uvijek držati "korak s vremenom", kad se od njega nikada ne bismo "dali pregaziti", kad bismo uvijek mogli biti "gospodari vremena", pa mu mogli i "prkositi". Ovakva manipulacija vremenom moguća je tek u mašti i u govoru. U stvarnosti, na žalost, i u gramatici i u životu postoje i "složena vremena" i "teška" i"mutna" i "olovna" i "nepravilna" vremena. K tomu još postoje i nevremena, zlovremena i šok-vremena. Čak i antivrijeme, ako je vjerovati znanstvenim hipotezama.

No ako je u pitanju naša zrelost, vrijeme se s nama okrutno poigralo. Matoš je s tim u vezi duhovito primijetio: "Najveća mana zrelosti je - zrelost, tj. nesposobnost daljeg razvoja." Kad je riječ o ljudskom biću, za nj je važnija duševna nego tjelesna zrelost. Tek onda kad je ljudski duh stigao do pune umne, čuvstvene i konačne rascvalosti, možemo govoriti o ljudskoj zrelosti. Dok nije stekao logični način rasuđivanja, dok nije postigao psihičku i emotivnu ravnotežu, dok nije zauzeo pravilan stav prema okolnoj realnosti, dok nije sposoban rješavati tekuće probleme te dok nije u stanju mlađe odgajati, a s jednakima surađivati, daleko je od prave zrelosti. Ovo posljednje je od posebne važnosti za društvo, a mislimo na razumijevanje, komuniciranje i suradnju s ljudima svoje okoline.

I tako uvijek dolazimo do ljudske ograničenosti, stalno zapinjemo o neke međe i granice. Kao ograničena bića podložni smo i faktoru vremena. Ono, i samo vremenito, ulazi u vremeniti posjed svoga vremenitog suputnika – čovjeka…

“In good times and bad times, I'll be on your side for ever more...that's what friends are for.”