Ukupno prikaza stranice

ponedjeljak, 28. ožujka 2011.

"Žena i ptica"

Pisac koji me uvijek inspirira je Paulo Coelho... zato s Vama želim podjeliti jedan jako zanimljiv odlomak iz njegove knjige "Jedanaest minuta".


Glasi ovako:
"Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu. No tada je pomislila: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! Žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.


Osjetila se osamljenom. I pomislila: Napravit ću klopku. Slijedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići. Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se slijedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Sloboda za kojom tragamo je sloboda da koristimo naš vlastiti um i
tijelo, da živimo svoj vlastiti život, umjesto život koji pripada
sustavu uvjerenja. (Don Miguel Ruiz)


Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile : pa ti imaš sve. No došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
 
Jednog lijepoga dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima. Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo. Bez ptice i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. "Zašto si došla?" - upita je žena. "Da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom.", - odgovorila je smrt. "Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovno pronašla"."

srijeda, 23. ožujka 2011.

Ako vam djeluje da je sve u redu - nešto vam je promaklo!

Naučila sam…
Najbolji školski sat je sjediti na podu ispred nogu starije osobe.
Naučila sam…
Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučila sam…
Kada mi samo jedna osoba kaže ''uljepšala si mi dan''… onda je moj dan nešto sasvim drugo. :-)
Naučila sam…
Da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju - probajte,
Naučila sam…
Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučila sam…
Da nikada ne smiješ reći ne poklonu od djeteta.
Naučila sam…
Da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučila sam…
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtjeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučila sam…
Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Naučila sam…
Da su najjednostavnije šetnje u ljetnjim večerima s mojim ocem, dok sam bila dijete, učinile za mene čudo kada sam odrasla.
Naučila sam…
Da je život kao rola toaletnog papira – što je bliže kraju, brže ide.
Naučila sam…
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo. Da se novcem ne mogu kupiti čast i  stalež.
Naučila sam…
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučila sam…
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.
Naučila sam…
Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu?
Naučila sam…
Da činjenice, ako ih ignoriram  ili izbjegavam, ne mijenjam.
Naučila sam…
Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučila sam…
Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmijehom. - istina!
Naučila sam…
Da niko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega. :-)))
Naučila sam…
Da je život tvrd i zahtjevan, ali da sam ja žilavija i izdržljivija.
Naučila sam…
Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučila sam…
Kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučila sam…
Da treba razdavati riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti. :-D
Naučila sam…
Da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučila sam…
Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati šta ću napraviti u vezi toga.
Naučila sam…
Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šacicom, zarobljen doživotno.
Naučila sam…
Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučila sam…
Da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga neko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučila sam…
Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti...


"The art of life is to show your hand." - E.V. Lucas

Život je kao partija karata u kojoj se svaki igrač trudi da što bolje odigra s kartama koje su mu podijeljene. Onaj koji odbije da igra s kartama koje mu sleduju, već traži neke za koje smatra da ih zaslužuje, osuđen je da propadne u životu. Nas niko nije pitao želimo li da igramo. Tu nema izbora, svi u tome učestvuju.Na nama je da odlučimo kako i koliko truda da uložimo...

četvrtak, 17. ožujka 2011.

Zagrljaji...

Čudno je što sve zagrljaj može učiniti, zagrljaj te može oraspoložiti, može reći koliko nekoga voliš, i koliko si tužan kad ga na put pratiš. Zagrljaj znači dobrodošlicu, i radost što nekog vidiš ili pitanje "gdje si bio?" Zagrljaj može ublažiti dječju tugu, i poslije kiše donijeti dugu. 

Nema sumnje u snagu zagrljaja, bez njega nema postojanja. Zagrljaj oduševljava, grije, i prenosi poruke, zato nam je Bog i stvorio ruke. Zagrljaji su pravi užitak mamama i tatama, slatki su braći i sestrama; a najdraži rođacima – bit će, draži su no vrtno cvijeće. Ne bojte se da će ih ponestati, što više dajete, to više primate. Stoga pružite ruke i znajte, već danas nekom treba zagrljaj!

utorak, 15. ožujka 2011.

S kim se držiš za ruke?


The secret of a good life is to have the right
loyalties, and hold them in the right
scale of values.
N.Tomas


Uvijek se veselim nevinim, veselim i slatkim pogledima djece. 
Najveće su blago i uvijek nas mogu razveseliti na bilo koji način… kad sam već kod djece, ja ih obožavam… imam svoje predivne nećakinje, koje me uvijek razvesele… kad sam već počela pisati o njima evo da nešto poučno i spomenem svima.

Po običaju, kada se djeca igraju na pješčanim plažama, ljeti, grade kule od pijeska ili neke druge oblike. Ulože mnogo truda, vremena i strpljenja za pojedine oblike. Sljedeći dan kada dođu, te pješčane oblike ne nađu u onakvim oblicima kakve su ih napravili, ili ih uopće na nađu. Vjetar i valovi čine svoje. Tako sam prošlo ljeto bila sa svojim nećakinjama i gradile smo kule od pijeska. Slijedeći dan, ne bi našle baš ništa. I krenule smo ispočetka. U prvi mah, mislila sam kako će djeca biti tužna zbog uništene kule. A dobila sam nešto sasvim suprotno od njih. Smijući se , uzele su se za ručice i nastavile tapkati nogama po tom pijesku...

Dječica nas uvijek nauče neke od životnih lekcija. Sve naše što stvaramo s puno uloženog truda, strpljenja i vjere u to, je stvoreno u pijesku. Jedino odnosi s ljudima ostaju trajni. Sve ostalo, prije ili kasnije prolazi. Sve ono što smo gradili s toliko truda. A ako se to dogodi i kad se dogodi, moći će se smijati samo oni koji se imaju s kim držati za ruke…

subota, 12. ožujka 2011.

Kamenje - pijesak

Jedna zanimljiva pričica koja me se dojmila te bi je podijelila s ostalim dragim ljudima. Pretpostavljam da je većina negdje čula, možda neki i nisu… Mogu samo reći da je jako poučna i zanimljiva.

Tijekom svoga razrednog sata učitelj je pričao svojim đacima o važnostima života. Imao je nekoliko različitih predmeta oko sebe. Kako bi pojasnio učenicima o čemu se radi, uzeo je jednu od dubljih posuda te je počeo slagati oveće kamenje. Složio je punu posudu kamenjima. Nakon toga upitao je učenike: „Što mislite da li je ova posuda puna?“ Dobio je odgovor kao što je i očekivao, rekli su da je posuda puna. Potom je počeo nasipati šljunak (pijesak) u istu posudu. Malo je protresao posudu i popunio prostor između velikih kamenja. Te je upitao isto. Odgovor je bio isti. Učitelj nastavi po svome, uze sitni pijesak te popuni sve ostale moguće šupljine u posudi. Nakon što je dobio punu posudu, kaže: „Zamislite djeco, da je ovo vaš život. Kamenje neka predstavlja važne stvari vašega života – vašu porodicu, partnera, vaše zdravlje, vašu djecu… Šljunak neka predstavlja sve druge potrebne stvari koje su važne – kao što je posao, kuća, auto… Sitni pijesak neka predstavlja sve ostalo – sitnice. Znači, ako stavite prvo sitni pijesak, za kamenje veliko i šljunak uopće neće biti mjesta. Isto tako važi u životu, budete li sve vrijeme trošili na sitnice, na manje važne stvari, nećete imati prostora za ono što vam je važno…“

Svatko pouku može izvući na svoj način... ali očito 

If you surrender to the wind, you can ride it...
je da je učitelj u potpunosti u pravu. Obratimo pažnju na one stvari koje su nam ključne u životu, i pomalo ih slažimo. Nađimo vremena za djecu, igrajmo se s njima… isto nađimo vremena za sebe, za naše zdravlje… Iznenadimo nama dragu osobu… za sve ostalo uvijek ćemo imati vremana – za posao, vremena za počistiti dom, za pozvati prijatelje na večeru… itd. Bitno je da se pobrinemo za ono važno, za kamenje. Postavimo svi svoje prioritete…sve ostalo je pijesak – on će uvijek popuniti one šupljine između velikih kamenja!

srijeda, 9. ožujka 2011.

Zlatni ljudi

Zlatni ljudi, što mislite jesu li zaista zlatni...?
Malo ih je, i teško se nađu... ne da ih ne može naći samo pojedinac, nego svi mi...rijetki su koji ih nađu...(ja sam među tim rijetkima, al' ja imam zlatnu ženu... svoju sestru...)

ALI NAĐU IH, IMA IH... TI LJUDI NISU OD ZLATA, AL' ZLATNI SU SRCEM... :-))) vjerujte mi, uvijek ima dobrih ljudi...kojima ajmo reći srebro nikada ne tamni, na kojima zlato toplije sjaji, i koji znaju odgovore na sva naša pitanja  kako god teška ona bila.

Njih možemo pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možemo pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možemo razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što smo ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možemo pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo
tako svadljivima ili tužnima… Zašto sanjamo? Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše? Pa opet grade ispočetka?

Ne vjerujete? Probajte vjerovati :-))))

I osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto? Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.

U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.  Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima...



Potražite zlatne ljude, osvrnite se, tu su, oko nas... 

utorak, 8. ožujka 2011.

Zašto odgađamo?!

Zašto sami sebi uskraćujemo ono što želimo i do čega nam je jako stalo? Razmislimo..
-Možda zato što često nismo svjesni nevidljivih skretnica koje nas odvlače od cilja. Nastojmo ih prepoznati i okrenuti u svoju korist.

Kako prestati odgađati?
Neke važne ciljeve stalno pomičemo na svojoj listi, sutra ćemo, sutra ćemo i sutra ćemo... Važni su nam i znamo da ih možemo ostvariti, kad bismo samo pronašli vrijeme za njih. Pri tome nismo ni svjesni da zapravo odgađamo osjećaj sreće i zadovoljstva za kojim žudimo. Ne samo ja, već mnogi u sličnim situacijama.
I dok još nekako možemo shvatiti zašto odgađamo zadatke koje nam je postavio netko drugi (na primjer, šef, roditelji, rodbina...) – no, zašto odgađamo ono što želimo i do čega nam je jako stalo?

Čime skrećemo pažnju?
Zamislite da ste postavili cilj (recimo, konačno početi učiti mikroekonomiju :-)) i spremni ste krenuti.
Tada zaključite da ćete sigurno bolje učiti ako prvo pospremite sobu jer čistoća će dobro utjecati na vašu koncentraciju. Kad ste to završili, ogladnjeli ste. Krećete do frižidera i pripremite si sendvić. Kad ste konačno sjeli za radni stol, padne vam na pamet da ćete lakše savladati nove riječi ako ih ispisujete na papire u boji. A po njih treba otići u papirnicu, itd. Možda je ipak najbolje da danas sve pripremite, a zatim sutra prionete na učenje, nakon što odvedete mačka veterinaru, ispečete sestrični rođendansku tortu i presadite cvijeće u veću teglu. Onda vas nazove mama, pa obećate da ćete joj sutra pomoći okrečiti hodnik.

Znamo biti vrlo kreativni u pronalaženju obrazloženja i vrlo lako smišljamo razloge zbog kojih nešto nismo učinili. Sve si tako dobro objasnimo da ubrzo sami sebe uvjerimo da ne može drukčije. Katkad idemo tako daleko da povjerujemo da taj cilj zapravo i nije nešto do čega nam je stalo.No, mali glasić iznutra nikako da se smiri! "Želim učiti mikroekonomiju!", uporno ponavlja.. Što mislite, ima li pomoći?
-Rješenje se nalazi u nama samima.

Najčešće to zamišljamo kao proces, koji je možda dosadan, izazovan, nismo sigurni ni znamo li... To izaziva loš osjećaj koji želimo odgoditi. U tim trenucima naše želje i ciljevi potpuno su izvan našeg fokusa i samo tražimo nešto što će odgoditi taj loš osjećaj. - ISTINA!

Osjetite svoj cilj!!! 
Zamislite sad da ste uspješno završili ono što ste započeli.
 • Što vam je to donijelo? Kako se osjećate?
 • Što je još moguće za vas sad kad ste to završili? Kakav to osjećaj izaziva? I kako to osjećate u svom tijelu? Što vidite i čujete oko sebe? Što si govorite?
 • Osjetite taj osjećaj u potpunosti! - Zadržite osjećaj postignuća u tijelu i vratite se u trenutak "skretanja".

Odaberite novi način!!!
Zamislite da ponovno vidite, čujte ili dodirnete isto, ali sad s osjećajem postignuća u vama. Što sad odlučujete???
Sad, kad znate kakav osjećaj donosi obavljanje tog posla, želite li još odgađati zadovoljstvo?
I sad, kad s tim osjećajem možete prionuti i jednostavno to učiniti, što bi vas moglo spriječiti? S koliko energije svladavate prepreke prema zadovoljstvu?

Zapamtite osjećaj zadovoljstva koji vam donosi ostvarenje. Kad se sljedeći put nađete u prilici, jednostavno odgodite odgađanje, budite svoji, budite hrabri, budite genijalni!


Kao što i Ivančić u svojoj knjizi "Tako je malo potrebno", navodi:

"Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti ići vlastitim putem, 
ne slušajući što svijet priča. 
Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti ISKOPATI VLASTITE TALENTE, 
i s njima graditi i raditi ne pitajući se što drugi o njima misle!"
 

ponedjeljak, 7. ožujka 2011.

Što je život !?

Život je prilika – iskusi je,
Život je ljepota – divi joj se,
Život je san – ostvari ga,
Život je izazov – suoči se s njim,
Život je zadatak – izvršavaj ga,
Život je igra – igraj se,
Život je dragocjen – njeguj ga,
Život je bogatstvo – čuvaj ga,
Život je ljubav – uživaj u njoj,
Život je tajna – pronikni je,
Život je obećanje – ispuni ga,
Život je tuga - prebrodi je,
Život je himna – pjevaj je,
Život je borba – prihvati je,
Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac,
Život je avantura – usudi se,
Život je sreća – zasluži je...

nedjelja, 6. ožujka 2011.

Suputnik vremena - čovjek

Psihološki gledano, što je za čovjeka vrijeme? Jedno ustrajno sjećanje (radosno ili bolno) ako se odnosi na prošlost. Očekivanje (s nadom ili strahom) ako se odnosi na budućnost. A što je vrijeme u sadašnjici? Blago koje nam izmiče, neponovljiv trenutak koji nastojimo zadržati i uživati kad nam je ugodan ili ga se što prije riješiti kad je neugodan. Neki ne znaju što će s vremenom, a nekima ga nije nikada dosta. Nije teško pogoditi tko su jedni, a tko drugi...

Subjektivno doživljavanje vremena prati čovjeka kroz cijeli život, mijenjajući njegove nazore, spoznaje, uvjerenja, navike pa čak i narav i značaj.

Zanimljivo je pogledati kako pojedini narodi doživljuju i sukladno tome verbalno izriču svoje životno vrijeme. Kao primjer uzmimo životnu dob i starost. Mi npr. kažemo: "Imam 70 godina." Mi dakle svoje vrijeme "imamo", kao da smo njegovi vlasnici. Francuzi i Talijani isto tako: "J'ai soixante-dix ans", odnosno: "Ho settanta anni." Englezi se poistovjećuju s vremenom: "I am seventy" (izbjegavaju pridjev "old"). Nijemci ga ne izbjegavaju: "Ich bin siebzig Jahre alt." Svoje opstojanje primaju kao starenje. Zajedno s vremenom i ljudi su stara i potrošna roba. Blaženi oni narodi koji mogu živjeti i biti sretni u svojoj vremenskoj nevinosti. Oni su u stanju živjeti bezbrižno, bez jurnjave, buke i žurbe industrijaliziranih i civiliziranih zemalja. Kako bi bilo lijepo kad bi se događalo "sve u svoje vrijeme", kad bismo mogli uvijek držati "korak s vremenom", kad se od njega nikada ne bismo "dali pregaziti", kad bismo uvijek mogli biti "gospodari vremena", pa mu mogli i "prkositi". Ovakva manipulacija vremenom moguća je tek u mašti i u govoru. U stvarnosti, na žalost, i u gramatici i u životu postoje i "složena vremena" i "teška" i"mutna" i "olovna" i "nepravilna" vremena. K tomu još postoje i nevremena, zlovremena i šok-vremena. Čak i antivrijeme, ako je vjerovati znanstvenim hipotezama.

No ako je u pitanju naša zrelost, vrijeme se s nama okrutno poigralo. Matoš je s tim u vezi duhovito primijetio: "Najveća mana zrelosti je - zrelost, tj. nesposobnost daljeg razvoja." Kad je riječ o ljudskom biću, za nj je važnija duševna nego tjelesna zrelost. Tek onda kad je ljudski duh stigao do pune umne, čuvstvene i konačne rascvalosti, možemo govoriti o ljudskoj zrelosti. Dok nije stekao logični način rasuđivanja, dok nije postigao psihičku i emotivnu ravnotežu, dok nije zauzeo pravilan stav prema okolnoj realnosti, dok nije sposoban rješavati tekuće probleme te dok nije u stanju mlađe odgajati, a s jednakima surađivati, daleko je od prave zrelosti. Ovo posljednje je od posebne važnosti za društvo, a mislimo na razumijevanje, komuniciranje i suradnju s ljudima svoje okoline.

I tako uvijek dolazimo do ljudske ograničenosti, stalno zapinjemo o neke međe i granice. Kao ograničena bića podložni smo i faktoru vremena. Ono, i samo vremenito, ulazi u vremeniti posjed svoga vremenitog suputnika – čovjeka…
In good times and bad times, I'll be on your side for ever more...that's what friends are for.