 |
|
Uvijek se veselim nevinim, veselim i slatkim pogledima djece.
Najveće su blago i uvijek nas mogu razveseliti na bilo koji način… kad sam već kod djece, ja ih obožavam… imam svoje predivne nećakinje, koje me uvijek razvesele… kad sam već počela pisati o njima evo da nešto poučno i spomenem svima.
Po običaju, kada se djeca igraju na pješčanim plažama, ljeti, grade kule od pijeska ili neke druge oblike. Ulože mnogo truda, vremena i strpljenja za pojedine oblike. Sljedeći dan kada dođu, te pješčane oblike ne nađu u onakvim oblicima kakve su ih napravili, ili ih uopće na nađu. Vjetar i valovi čine svoje. Tako sam prošlo ljeto bila sa svojim nećakinjama i gradile smo kule od pijeska. Slijedeći dan, ne bi našle baš ništa. I krenule smo ispočetka. U prvi mah, mislila sam kako će djeca biti tužna zbog uništene kule. A dobila sam nešto sasvim suprotno od njih. Smijući se , uzele su se za ručice i nastavile tapkati nogama po tom pijesku...
Dječica nas uvijek nauče neke od životnih lekcija. Sve naše što stvaramo s puno uloženog truda, strpljenja i vjere u to, je stvoreno u pijesku. Jedino odnosi s ljudima ostaju trajni. Sve ostalo, prije ili kasnije prolazi. Sve ono što smo gradili s toliko truda. A ako se to dogodi i kad se dogodi, moći će se smijati samo oni koji se imaju s kim držati za ruke…
Nema komentara:
Objavi komentar